Ante Tomić o pisanju scenarija

Prvo jutro u Americi moje tijelo još je živjelo u srednjoeuropskom vremenu. Probudio sam se naspavan i čio, premda je bilo pet ujutro, i pogledao kroz prozor. Vani je bio mrak, nigdje žive duše, samo je na tratini ispred hotela, jedva vidljiv pod svjetlom s parkirališta, mirno pasao jedan srndać. Kad na kraj svijeta, u američkim planinama, pred zoru, raščupani i krmeljavi, u gaćama gledate srndaća kako pase ispred prozora, razumno je upitati se, a koju ja pizdu materinu radim ovdje?

Najkraći odgovor na ovo pitanje u ovome slučaju bio bi - nevolja me natjerala.

Dvije godine Rajko Grlić i ja lomili smo se oko adaptacije moje knjige "Čudo u Poskokovoj Dragi" i napokon, iz šestog ili sedmog puta, došli do verzije koja nas je zadovoljila, zabavnog, uvrnutog, dinamičnog filmskog scenarija za koji je Saša Antić iz TBF-a u skicama složio nekoliko dopadljivih songova. Imali smo siguran pogodak, bull's eye, kino hit koji bi nacija obožavala, ali, jao, produkcija toga je, u najskromnijim projekcijama, bila oko deset milijuna kuna, više od duplo od svote koju smo nam je dao Hrvatski audiovizualni centar.

Ostatak smo se optimistično nadali namaknuti od Televizije, no taj birokratski moloh kojim vlada Goran Radman, ta velika, troma, pospana i samodovoljna zvijer jedva je trepnula kad smo se pojavili. Novac koji su nam odobrili ne bi pokrio ni troškove polusatnog dokumentarca o pokladnim običajima u Moslavini. Baš ih ničim nismo mogli uvjeriti da je naša šašava priča s pjevanjem i pucanjem nešto što bi javna televizija trebala napraviti, ni činjenica da je naš prethodni film bio u prikazivan u kinima dvadesetak zemalja, ni svi nezaboravni filmovi koje je Rajko Grlić nekad snimio, "Samo jednom se ljubi", "Štefica" i "Čaruga", ni moj "Muškarac bez brkova" koji su dva milijuna puta reprizirali, ni književni i teatarski uspjeh "Poskokove Drage", više od sedamdeset tisuća ljudi koji su predstavu gledali u Kerempuhu. Sve je nadležne na Prisavlju ostavilo ravnodušnim. Mi smo ih nasmijavali kao klaunovi, skakali i kreveljili se pred njima, plakali i preklinjali, da bi od njih dobili jedno umorno, bezvoljno: "Aha, dobro."

Bilo je to mučno i ponižavajuće i trebalo je negdje prekinuti. Konačno, prije godinu dana po prilici, nas dvojica obeshrabreno smo se gledali preko skajpa i ja sam se bojažljivo odvažio predložiti:
"A da odjebemo ovu skupu priču i snimimo nešto sasvim drugačije, nešto malo, niskobudžetno za što možemo dobiti novac?"
"Da znaš", uzdahnuo je Rajko, "i ja sam o tome razmišljao."

Koji tjedan kasnije ja sam se probudio usred noći, jedna me ideja počela opsjedati. Nešto o transvestitima što mi je izokola došlo dok sam slušao pjesmu "Draq Queens In Limousines" Mary Gauthier. Prevrtao sam se po postelji bezuspješno pola sata, a onda ustao i na iPadu, ne paleći svjetlo da ne probudim svoje, natipkao četrdesetak redaka zametka jednog zapleta. Samo dva lica u jednoj zagrebačkoj zgradi. Nije tu bilo možda ni deset minuta filma, ali Rajku se svidjelo. Odgovorio mi je na dvije stranice, malo raširio i dodao još jedno lice. Sjeli smo zatim za stol sučelice jedan drugome i polako, strpljivo počeli slagati strukturu te priče, modelirati karaktere naših junaka, iskušavati njihove slabosti.

Rajko je u tome slobodniji, drskiji, on lik gura prema rubu, a ja sam plašljiviji, konzervativniji, pa ga vučem natrag. Mislim da je u tome ključ naše suradnje. Više od deset godina ovo radimo i uvijek je jednako, on likove mami u mrak, ja ih zovem na svjetlo. Nađemo se negdje na sredini. Zapravo, obično nešto bliže mraku jer ja shvatim da je njegova, meni isprva zazorna i neprihvatljiva zamisao, nešto što priču može odvesti u uzbudljivom i neočekivanom smjeru, preneraziti gledatelje kao što je mene prenerazila.

Nećemo ipak tvrdo ustrajati ni na čemu ako se onaj drugi odlučno protivi. Zarežimo, istina, tu i tamo jedan na drugoga, on se podsmjehne mom kukavičluku, ja njemu dobacim da je nastran, ali se svejedno brzo i lako složimo. U sve ove godine naučio sam ispunjavati njegove katkad nemoguće, sulude scenarističke zahtjeve. Naradim se kao konj dok utrpam jedanaest informacija i osam emocionalnih stanja u tri kratke linije dijaloga, a ako baš ne ide, legnem na tepih i pravim se da sam umro.

Ali, nije ni njemu, jadnome, lako. Marljiv je čovjek, uživa radeći, a meni je rad, kao takav, sui generis, odvratan. Ja bih šetao, pio kavu, slušao muziku ili naprosto sjedio i zamišljeno kopao nos, dok u njemu nervoza lagano raste. Osjećam je već kako treperi u prostoriji, pucketa kao istrošena neonska cijev, a ne mogu mu pomoći. Ubijte me, ali ne mogu. "Hoćemo li?" upita on napokon naoko mirnim glasom, a ja se sjetim da bih morao još jednom na zahod. Pa me nema pola sata. Heroinski se ovisnici kraće zadržavaju u zahodu od mene kad treba nešto raditi.

Dogode nam se ipak čudesni trenuci da nas stvar ponese i u ritmu tupog lupkanja tipkovnica priča se krene raspredati, i neki nam lik kaže nešto što ni Rajko ni ja nismo znali da će kazati, iznenada se slomi i brizne u suze, ili nas zapanji okrutnošću, otkrije se boljim ili lošijim čovjekom, otme se našim planovima s njim. I tada znamo da u rukama imamo nešto živo, nešto s čime valja oprezno postupati. Trebalo nam je dva ili tri puta po nekoliko dana u njegovom stanu u Zagrebu da sastavimo sve otpočetka do kraja, napišemo iscrpnu filmsku priču, takozvani treatment, na trideset stranica, a kad smo završili, znali smo da je mora s "Poskokovom Dragom" iza nas, da sad radimo novi film, "Ustav Republike Hrvatske".

Sljedeći korak bio je pisanje prve ruke scenarija, a za to nam je, shvatili smo već na prethodnim filmovima, najzgodnije da ja dođem na University of Ohio, gdje on posljednja dva desetljeća predaje na filmskoj školi, jer je to takva zabit da zapravo i nemaš što drugo nego raditi. Gledali ste možda film "Misery", kad ona poremećena bolničarka zatoči pisca u kolibi, on dosta dobro opisuje moju američku svakodnevnicu: mene tu zaključaju da pišem.

Svako jutro pješačim dvadesetak minuta od hotela do Rajkovog studija, a onaj srndać s početka priče ovdje uopće nije rijetkost. Pločnikom ispred mene pretrčavaju srndaći, jeleni, zečevi i vjeverice. U Athensu u Ohiu čini vam se kao da ste kao nekakvom Disneyevom filmu, samo što životinje ne pjevaju.

Prije nego uđem u zgradu, žudno popušim još nekoliko cigareta, doslovno ih posrčem da se napunim nikotinom, a onda uđem, pozdravim gospodina redatelja i uštekam kompjuter. Radimo onda sve do večere, pišemo takve količine teksta da se na kraju dana samo ošamućeno gledamo. "Dobri smo", hrabrimo jedan drugoga, ali zapravo nas nakon cjelodnevnog pisanja ispuni takva tupost to ne možemo znati. Kad smo u utorak popodne izgurali sve do kraja, svih devedeset stranica našeg scenarija, svega mi, ja nisam imao pojma što sam napisao. Prvim se čitačima, Nadi Pinter, Srđanu Karanoviću i Ivici Ivaniševiću, vrlo svidjelo, misle da smo napravili odličan posao. Nama je scenarij, međutim, još preblizu da bismo ga mogli dobro vidjeti.

Trebat će proći koji mjesec da nam se ovo iskustvo slegne, da ga odmornim očima ponovno pročitamo, nađemo slaba mjesta, zategnemo ako je negdje labavo i otpustimo ako je negdje prečvrsto, dotjeramo likove, otkrijemo možda poneki skriveni motiv koji je nekoga od njih gonio, učinimo priču još mrvicu užasnijom, mračnijom. Premda je ona i sama već sad dosta mračna i užasna. Koliko god je nam je "Poskokova Draga" bila vedra, prozračna i ljupka, napisana da je ljudi obožavaju, ovo sad, "Ustav Republike Hrvatske", je težak i sumoran film koji će ljude, dio njih, veći dio, da budemo iskreni, razbjesniti.

U samo tri lica, dva muškarca i jednoj ženi, u dva zagrebačka stana, u klaustrofobično malom prostoru, gotovo bez eksterijera, sabili smo jednu zlu, političku priču, gdje su svi, na određeni način, dio nekakve manjinske skupine, a svejedno se mrze. Skoro se nagonski, životinjski ne podnose. Bilo je teško to pisati. Nelagodno je uživljavati se u kretene, naći zrno ljudskosti na dnu njihovih razorenih duša. Nismo se mnogo smijali dok smo to radili. Svi su nas prethodni filmovi daleko više zabavljali. Ali, drago mi je da smo ovo učinili. I Rajku i meni ta je priča, napokon, veoma osobna. Premda nismo ni nalik našim licima, i on i ja osjetili smo mržnju okoline.

A za "Čudo u Poskokovoj Dragi" ne znam što bih vam rekao. I to će valjda biti jednom, nemam pojma, kad budu bolja vremena, na vlast dođu neki bolji ljudi. Poznajući prilike, taj film nećete tako skoro gledati.